Naša sloga

Naša Sloga

broj 11  u Trstu 17. marča 1898.

Naša sloga

 

NATRAG


Labinci kot Vižinade (Porečka bi-
skupija) 12.ožujka 1898. Širom mile nam
Istre poznati su žalostni odnošaji našega
selajca. Puk od uvjeka zanemaren je za-
dužen... sužanj. Mnogi, koji se zovu po-
sjednici, imaju višeduga nego vriedi
njihovo imanje; i ako ne svaka družina
s to veći dio biti će u nedalekoj buduć-
nosti na cestu bačen. Kod svakoga izbora,
moraju zaduženici pokoriti se kao neumna
živina, i glasovati za krvna svoge neprija-
telja, kojisu uprli sve sile, da nam oduzmu,
što nam je najmilije: vjeru i materinski
jezik. Za dostignutisvoj paklenski cilj,
utemeljili su ovdje čisto talijansku školu,
koju moraju polaziti pod zapovjedsva
djeca nesretnih zaduženika. U toj školi
ne čuju hrvatske rieči - te se čai kr-
šćanski nauk podučava u talijanskom je-
ziku!! O napredku neima govora, a o
uzgoju još manje; dapače danomice raste
demoralizacija i pokvarenost: što nam po-
tvrdjuje ona dva dogadjaja, kad su mirni
putnici unašem selu na javnoj cesti bili
napadnuti kao da putuju kroz Kalabriju;
a treći, da su se skoro po bjelom danu
ušuljali mladići u tudju konobu i vino
krali. Nekojim putnikom vikalo se je u
srcu sela: Viva Italia! Sram nas je to
pisati . ali neka se više srame oni, koji
su to zlo sjeme posijali. Materijalno smo
propali - što je pako još groznije, prieti
nam i moralna propast. Očuvaj nas Bože!

Početkom prošloga mjesecadošao je
upravljatinašom župom - pop Franca
pitomac koparskoga konvikta, odlučan
talijan i ljut neprijatelj našega roda i
našega jezika.

Prve nedelje predstavio nam se je sa
par rieči u našemjeziku hvaleć se na
dugo i široko , koliko bijaše obljubljen u
Šišanu i u sv. Lovreču. (Da si je numrlo
ime stekao u sv. lovreču, čuli smo prvo
nego smo ga upoznali).

Pop Franca došao je očitom nakanom,
da iztjera naš jezik iz crkve, što je po-
kazao odmah kod prve sv. Mise. Pjevao
je epistulu i evandjelje na latinskom jeziku,
i u istom molio andjelsko pozdravljenje.
Pjevači mu nisu znali odgovaratgi osim
Amen. Crkvenjak ga upozorio, de se je
uvjek pjevalo i Šćaveta i molilohrvatski
- i obavjesti ga o naših navada i sta-
rinskih obijačjah, na što mu pop Franca
drzovito odgovori:U crkvi i u zvoniku
sam ja gospodar, ovdje se mora moja za
povjed vršiti (Valjda je iz Rima dobio
punomoć od sv. Stolice) Crkvenjak se je
naslužbi zahvalio.

Iste nedelje popodne pjevale se li-
tanije B.D. Marije latinski proti našoj
navadi; i blagoslivljajući presvetim Otaj-
stvom pjevao je pop Franca neznamo dali
talijanske ili latinsku pjesmu. Takvog
običaja nismo do sada poznali, za to nas
je neugodno iznenadilo i smetalo u onom

svečanom trenutku, kad mora svaki vjerni
bitinajviše sabran.

Na dan pepelnice stupio je pop Franca
na propovjedaonicu i držao posve ta.
lijanski govor. Nitkoga dakako nije ra
zumio. Čulo se je, od nekoliko sušnjeva
talijanske gospode: Lipo je, škoda da ga
ne razumimo!

Kroz ćedan držao je pop Franca
djeci kršćanskinauk u talijanskom jeziku
- koja ga debelo gledala, kao tele u
nova vrata.

Za tihom sv. Misom molio je tri
zdravo Marije, i udravu Kraljicu latinski
a na večer krunicu talijanski. Puk,l ogorčen
do skrajnosti mrmljao je u crkvi kao na
trgu. Starci ga ne razumiju, ženejoš
manje a djeca ništa.

U našojžupi neima obitelji, da u
svojoj kući talijanski govori; a to je
presv. biskup Flapp dobro znao, jer je
prigodom zadnje sv. berme samo u našem
hrvatskom jeziku propovjedao na naveću
našu utjehu; a pop Franca uzeo jekuću
božju za politički zastanak. Onznade, da
ga vjernici ne razumiju i da baca bob u
zid što je proti naravskom i božjem
zakonu; i tim pokazuje da nije duđo-
brižnik - nego Legin apostol.

Sada, kao nikad, potrebovali smo
uzorna i pravedna svećenika, da umiri
naš razdraženi puk, da odstrani mržnju
iz medju rodjene braće i da ugasi oganj
strasti, što ga je zlokobna "Lega" za-
palila.

Još nas ima , koji smo slušali našega
drage uspomene pok. župnika Rožku gla-
goljski misiti; a sada ni pripovjedi, ni
vjeronauka u našem jeziku!! Spali smo
na niži stepen od divljih Afrikanaca, koji
u svojem jeziku slušaju rieč božju.


Prečasni Puković, kanonik i biskup-
ski savjetnik u Poreču, bivši naš upravitelj
neka svjedoči, kako se je u našoj crkvi
pjevala epistola i evandjelje, kako se
je krunica i križni put molio, kako se
je propovjedalo i djecu kršćanski nauk
podučavalo pred 35 godina - a to nije
jedno stoljeće!

Presv. biskup porečki je o svemu
obavješćen; znatiželjni smo ako onaj:nihil
inovetur
vriedi i za popa Franca. ili ako
je za njega i za njegove istomišljenike
samo napisana cunja bez vriednosti.

Sada neka pišu talijansko-židovske i
framašonske novine, da hrvatski svećenici
tjeraju politiku u crkvi. - Do vidova!