Istra - Istria - Turistički vodič

Labinci - Santa Domenica di Visinada

      Svake subote su Labinčani išli u Motovun konjem po svećenika koji će nedjeljom služiti sv. Misu u crkvici Presvetoga Trojstva. U znak podložnosti i poštovanja prema Motovunu, oni su toga dana metlom pomeli motovunski trg. Svećenik je za služenje sv. Mise primao honorar od 7 venecijanskih novčića.

      U motovunskoj župnoj crkvi sv. Stjepana (sagrađena na mjestu starije između 1.580 i 1.614) su predstavljeni patroni župnih crkava koji su krajem 16. st. pripadali župi Motovun. Na lijevoj strani, na osmome mjestu je predstavljen S. Io. Bapt. S. Domenicae Patr. (Sv. Ivan Krstitelj patron sv. Nedjelje)  što pokazuje da su već krajem 1.500 Labinci  imali svoju župu.

      Početkom 16. st. (7. lipnja, 1.530) pred vratima crkve sv. Jakoba na Rialtu (Venecija) održana je dražba na kojoj je plemenitaš Gerolamo Grimani kupio Labince. U istom stoljeću će u Labince doseliti iz mjesta Valpicetto (sjeverno od Udina) braća Cossetto tkalac Josip (Ioseppo) i krojač Matija (Mattio). Vremenom će oni postati najbogatija i najutjecajnija obitelj koja je dala mnoge uglednike i svećenike.

      Ovdje treba istaknuti Ivana (Giovanni) Cossetto rođen 14. lipnja, 1.778.g. u Labincima, sina Pasqualina Cosseto i Agate. Studirao prvo u Poreču, Kopru, zatim Udinama. Filozofiju u Chioggia-i i Veneciji. U Padovi studira teologiju  i klasične jezike. Tu će kasnije predavati hebrejski i grčki jezik .Za svećenika će biti zaređen u Poreču od biskupa Polesini-ja. Postaje kanonikom porečke crkve. Na hrvatski jezik preveo je poslanice i evanđelja.  Umro je 25. prosinca, 1854. u Poreču.

      Stanovništvo u Labincima je krajem 17. st.  brojalo 120 ljudi, da bi sredinom 19. stoljeća brojalo njih 220. Župne knjige datiraju od godine 1.586.

      Zle godine koje su pogodile Labince jesu: 1.847.  kada je jaka zima uništila nasade vinove loze i maslina, a kasnije u ljetu je suša i vrućina  dodatno uništavla to što nije hladnoća.

      Osam godina kasnije, tj. 1.855 harala je kolera. Ljudi su ostaljali zatvoreni u svojim kućama . Polja su ostala neobrađena. Umrli su samo omatani u plahtu i kroz prozor dodavani najhrabrijima koji su išli nosilima i odnosili mrtvace u zajedničku grobnicu. Nisu niti zvona zvonila kako se u mjestu ne bi širila panika. Kolera je harala oko tri mjeseca. Tom prilikom je stradalo oko petinu stanovništva (od 250 žitelja, umrlo je njih 44). Nakon toga je uvedena zavjetna svetkovina u čast sv. Fabijanu i sv. Sebastijanu.

      Labinci su imali svoju ložu poput one što je ima Motovun. S jedne strane bila je oslonjna na kuću (istočni dio), dok druge tri strane sadržavale stupove koji su držali krov. U sredini lože nalazio se kameni stol. Labinci su imali  i grb Serenissime. Grb je predstavljao krilatog lava s otvorenom knjigom. On je godine 1.892. ukraden. Od lože isto nema više traga. Na njenom mjestu je podignuta javna špina (česma) i šahtovi za vodu.Ostao je tek red kamenih blokova što su činili temelj južne strane lože.

      1902. otvorena je uskotračna željeznička pruga Trst-Poreč, popularna Parenzana. Željeznička stanica nalazila istočno od Labinci, nedaleko Markovca, čemu svjedoči i bijela zgrada iz klesanih kamenih blokova koja se sada preuređuje. O Prenzani više na: www.porec-parenzo.net/parenzana.php.

     U Labincima je djelovalo 5 bratovština. Na čelu bratovštine bio je Gastaldo. Odluke su se donosile glasovanjem. Glasovalo se obojanim lopticama, gdje je jedna boja predstavljala "da", druga "ne". Stoga je glasovanje  nazivano "balotanje" riječ koja se još kod nas može čuti. Bile su slijedeće bratovštine:

Bratovština Presvetoga Sakramenta,
Bratovština Sv. Antona Padovanskog,
Bratovština Sv. Ivana krstitelja,
Bratovština Presvetoga Trojstva,
Bratovština Sv. Mihaela.
Naziv bratovštine poklapa se s pet oltara župne crkve. Bratovštine su bile ukinute Napoleonovim dekretom, 1.806. godine.

      Do kraja Drugog svjetskog rata u Labincima su bili veleposjednici kojima su koloni obrađivali zemlju. Kolon je od posjednika dobio smještaj i zemlju. Polovica prihoda išla je gospodaru, a polovica je bio prihod kolonu. Za uzgojenu živinu pola uzgojene težine je išlo kolonu, a pola gospodaru. Koloni koji su marljivo i savjesno radili, mogli su prihodovati toliko da su si i sami mogli kasnije kupiti zemlju i započeti život kao vlastiti gospodari. Bilo je i takvih koji su u toj igri  varali.

            Evo što možemo u Labincima vidjeti:

Župna crkva sv. Ivana Krstitelja

       Župna crkva sv. Ivana Krstitelja je bazilikalnoga tipa s tri lađe. Sagrađena je godine 1.736. Babudri navodi kako je ova crkva jako slična župnoj crkvi  Sv. Mihovila u talijanskom mjestu Roncole, gdje je bio kršten Giuseppe Verdi.

1.837. toranj je građen materijalom iz Sv. Mihaela.

1.850. Mate Roška, župnik rođen u Kašteliru je 1.850. kupio je od nekog Solari sat za zvonik za 100 fiorini.

Detaljnjiji prikaz  crkve pogledajte ovdje:   Labinci - Župna crkva sv. Ivana Krstitelja.

 

Crkvica Presvetoga Trojstva  (13. st.)

      Crkvica Presvetoga Trojstva smještena je uz cestu koja vodi prema Poreču. Obnovljena 1.623. Unutarnji zidovi oslikani freskama u 15. st. Mramorni oltar ukrašen je palom koja predstavlja Presveto Trojstvo, a rad je slikara Corner-a.Crkvica je prvotno bila pokrivena kamenim pločama (škrilama) poput one sv. Antuna u Višnjanu. Ova crkvica je prvotna župna crkva Svete Nedjelje.
Na freskama vidi se mnoštvo grafita; većim brojem su to glagoljski grafiti što pokazuju prisutnost hrvatske kulture na ovim prostorima.
Od 1.654. godine vodi se  župni arhiv. Matične knjige krštenih i vjenčanih djelomično su pisane glagoljicom. Danas se ove knjige čuvaju  u HAZU u Zagrebu.
 

Samostan Sv. Mihovila pod zemljom

      Kilometar južnije od istočnih Labinci, nedaleko sela Komumbera, danas su još vidljive ruševine samostana sv. Mihovila pod zemljom. Djelomično je još očuvan sjeverni zid crkvice. Vidljive su još hrpe kamenja obrazle u mahovinu i žipražje, te djelomično zid koji je opasao samostan.

      Početak ovog samostana seže u početak 9. stoljeća, kada je  bogati Telmone osnovao samostan po pravilima sv.Benedikta i poklonio njemu svoje imanje. Da li je već tada postojala crkvica ukopana u zemlju, nije baš sigurno, ali je kasnija crkva imala kriptu koja je bila ispod nivoa okolnog terena u kojoj je bio smješten oltar sv. Mihaela arkanđela. Stoga je samostan prozvan i poznat pod nazivom kao "Sv. Mihovil pod zemljom" (San Michele sotto terra).

      Odmah po utemeljenju samostana, započele su prepirke između Porečkog biskupa i   opata oko jurisdikcije nad samostanom i njegovim zemljama. Porečki biskup Giuliano (840-860) zahtjevao da samostan bude njemu podređen, ali se samostan opirao i zatražio zaštitu Ludovika II. kralja Italije koji je u dokumentu od 11.studenog, 853. odredio da samostan ostaje pod njegovom punom protekcijom ... Međutim, porečki biskupi nastavljaju borbu za vlast nad samostanom i ubiranja desetine. Biskup Adelman obraća se Enriku IV. (Francorum et longobardorum Rex) kojemu je potvrđena vlast nad samostanom sv. Mihaela pod zemljom (diploma od 4. ožujka, 1060. - Verona). Opati Samostana prihvatili su davati biskupima kontribucije potvrđujući njihovu vlast, time što bi svake godine dali biskupu jednu svinju za Božić, dva janjca za Uskrs, na dan sv. Maura jednog ovna, a za Pust svinjsku plećku.

      Uskoro su opati uskratili biskupu ovaj doprinos (1.174. godine), te se biskup Petar I. (1.174-1.196.) obratio metropolitu Oglejskom Ulriku koji je dao pravo biskupu, a fratre kaznio.
Smrću biskupa Petra I. će doprinosi pasti u zaborav, jer su ih fratri odbijali plaćati, a biskup nije baš inzistirao na njima. Kasnije će (4. prosinca, 1.214. godine) patrijarh Volchero, sada markez Istre, presuditi da opati imaju "in eterno" plaćati biskupu desetinu.
5. travnja, 1.177. u Mlecima papa Aleksandar III. potvrđuje porečkom biskupu Petru I. posjed nad Samostanom.

      1.529. opati su napustili samostan sv. Mihaela pod zemljom. Nastavila je egzistirati crkvica koja je okupljala vjernike. Godine 1.811 župnik S.Mihovila postaje Ivan (Giovani) Bernobić (Benobich) kao zadnji svećenik u Svetom Mihaelu pod zemljom. Službovao je do 1.821. godine, Tri godine kasnije travnja/svibnja  1.824. g. preostao inventar Sv. Mihovila prenešen je u župnu crkvu sv.Ivana krstitelja u Labince, dok je samostan službeno ukinut  aktom Komesarijata u Motovunu (2. kolovoza 1.838.g.) Tom aktu je prisustvovao župnik  župe Labinci, svećenik Mate Roška (Matteo Roska).

Liber Augustus

      1.908. godine, prilikom pripremanja terena za za sadnju vinograda,nedaleko Dvori,  gospodin Đovanin Tuntar je naišao na ostatke rimske vile.
U nastavku će F. Babudri istražiti ovaj zanimljiv arheološki nalaz i opisati ga.
Na slici lijevo vidimo rimsko božanstvo Liber Augustus.
Kamena ploča s njegovim likom pronađena u Labincima, danas je izložena u Zavičajnom muzeju u Poreču.
Više o tome saznajte na slijedećem linku: Liber Augustus.

Kazun

      U stara vremena zemlja je bila isključiva hraniteljica. Imati zemlju značilo je sigurnost od gladi. Nevrijeme, suša i hladnoća su mogle štetiti, ali isto tako i pohlepa onih koji su rado uzimali plod tuđeg rada. Stoga su si seljaci u poljima gradili male kućice koje mi zovemo kazuni. Kazun je hrvatizirani augmentativ talijanske riječi "casa".  Takvih riječi ima ovdje više: Zvanun od Zuane; portun od "porta"; škalun od "scala"; capun od "zappa" itd.

      Vremenom su gotovo sve ovakve kućice (kazuni) koji su sjeverno od Lima pravokutnog tlocrta propale i napuštene. Pohvalan je primjer gospodina Grebac  Fiore-ta koji je takav jedan kazun obnovio. Obnova još nije u potpunosti gotova. Ovaj kazun ima i svoje svetište, tj. malu kapelicu u kojoj je bio izložen kip sveca. Time je padron tražio božansku zaštitu i pomoć u svom radu i čuvanju polja. Često je  i prespavao ovdje, zajedno s volom kojeg je privezao za obližnji hrast.Tako su skupa oboje bili  sutradan  svježi i spremni  za rad već u rano jutro. Doručak i ostale obroke su donosila djeca ili žena. Kazun je uz to bio sklonište od iznenadne kiše, a i mjesto počinka i hladovine dok je vani peklo sunce.

Lokva

      Labnici, poput svih ostalih mjesta u Istri, kao zemljoradničko mjesto, imali su do 60-ih godina prošlog stoljeća brojnu stoku. Traktori su postupno istisli svu stoku. Kako Labinci nemaju izvora vode, koristile su se lokve kao skladišta vode za piće stoki. Lokve su se redovito održavale, a sustavom kanala punile su se kišnicom. Vremenom se sve one zatrpane, osim jedne. Ta se nalazi pokraj Dvori, poput nekakve oaze gdje se još može čuti kreket žaba. Tu sada dolaze ptice. Lokvu bi trebalo svakako sačuvati. Kasnije će za napajanje stoke biti sagrađena betonska pojilišta koja su se punila vodom iz vodovoda. Na slici desto je jedno takvo pojilište. Zapušteno još u vrijeme kada je slikano.Ni njega danas više nema.

      Danas Labinci se polako oporavljaju od zapuštenosti nakon tragedije Drugog svjetskog rata, kada je mnogo obitelji odselilo, a njihova polja i kuće ostali napušteni. Labinci odišu prošlošću i svojom arhitekturom pokazuju nekada bogato mjesto. Mnoge kuće rese baliduri, šterne i monumentalni nadvođeni portuni; u prizemlju prostranim prostorima gdje su bili čuvani proizvodi (pšenica, vino, ulje) koji su i danas odlika ovdašnje proizvodnje.

Napomene:

1. Francesco Babudri, La Badia di S. Michele Sottoterra, Parenzo, 1905.
2. Ante Šonje, Povijest Kaštelira (www.kastelir.com/povijest.pdf).
3. Božo Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, knjiga I. Pazin, 1967.
4. Božo Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, knjiga II. Pazin, 1973.
 

  Povijest Kaštelira     Župna crkva sv. Ivana Krstitelja      Kapelice      Slike

     HOME      Site Map      Kontakt       Linkovi